Nema koristi od mehaničke trombektomije kod akutnog moždanog udara uzrokovanog okluzijom srednjih krvnih žila
Novi podaci iz randomiziranih kliničkih ispitivanja ukazuju na to da mehanička trombektomija (MT) ne donosi korist kod bolesnika s akutnim ishemijskim moždanim udarom uzrokovanim okluzijom srednjih moždanih krvnih žila (tzv. medium vessel occlusion – MeVO), a u nekim slučajevima može biti i štetna. MeVO obuhvaća okluzije distalnih segmenata srednje moždane arterije (iza dominantne M2 grane), prednje moždane arterije (iza A1 segmenta) te stražnje moždane arterije (iza P1 segmenta). Dok je učinkovitost MT kod velikih okluzija dobro dokumentirana i standardizirana u praksi, primjena iste metode kod MeVO do sada nije bila potkrijepljena čvrstim dokazima. To se promijenilo objavom rezultata dvaju velikih kliničkih ispitivanja – ESCAPE-MeVO i DISTAL – provedenih na pacijentima s MeVO. Oba ispitivanja nisu uspjela pokazati kliničku korist MT u usporedbi s konzervativnim pristupom, a ESCAPE-MeVO dodatno je ukazao na povećanu smrtnost u skupini bolesnika koji su podvrgnuti trombektomiji. Na temelju ovih rezultata, stručnjaci sada preporučuju protiv rutinske primjene MT kod bolesnika s moždanim udarom uzrokovanim MeVO. Unatoč tome, bolesnici koji ispunjavaju uvjete za intravensku trombolizu i dalje trebaju primiti standardnu trombolitičku terapiju, neovisno o prikladnosti za MT. Ovi rezultati predstavljaju važnu promjenu u kliničkoj praksi i naglašavaju potrebu za pažljivim odabirom terapije u odnosu na lokalizaciju i karakteristike moždanog udara. Više o preporukama na poveznici.
Tezepelumab za kronični rinosinusitis s nosnim polipima
Tezepelumab, monoklonsko protutijelo usmjereno na timusni stromalni limfopoezijski protein (TSLP), pokazao je značajnu učinkovitost u liječenju teških oblika kroničnog rinosinuzitisa s nosnim polipima (CRSwNP), bolesti obilježene tip 2 upalom koja uzrokuje izražene simptome poput začepljenosti nosa, gubitka mirisa i smanjene kvalitete života. U randomiziranom kliničkom ispitivanju koje je uključivalo više od 400 odraslih bolesnika, primjena tezepelumaba jednom mjesečno supkutano tijekom 52 tjedna, uz standardnu terapiju, rezultirala je klinički značajnim poboljšanjima u veličini nosnih polipa, začepljenosti nosa, osjetu mirisa i kvaliteti života. Uz to, zabilježeno je smanjenje potrebe za primjenom sistemskih glukokortikoida i kirurških zahvata na sinusima. Iako još nije regulatorno odobren za ovu indikaciju, tezepelumab se već koristi u liječenju umjerene do teške astme, gdje djeluje na isti upalni put. Dobiveni rezultati ukazuju na potencijalnu korist primjene ovog biološkog lijeka i u liječenju CRSwNP, osobito kod bolesnika s rekurentnim i terapijski refraktornim oblicima bolesti. Više o istraživanju na poveznici.
Isplativost bariatrijske kirurgije u liječenju dijabetesa: retrospektivna analiza troškova
Bariatrična kirurgija, osobito Roux-en-Y gastrična premosnica (RYGB) i sleeve gastrektomija (SG), sve se više koristi za liječenje dijabetesa kod osoba s pretilošću, no njezina isplativost na razini zdravstvenog sustava nije do kraja razjašnjena. Retrospektivna studija koja je pratila troškove liječenja kod bolesnika s dijabetesom nakon jedne od navedenih kirurških intervencija pokazala je smanjenje ukupnih zdravstvenih izdataka za 30% u postoperativnom razdoblju. Tijekom praćenja od 5.5 godina nije bilo značajnih razlika u ukupnim izdacima između bolesnika koji su podvrgnuti RYGB-u i onih koji su prošli SG, osim tijekom prvih šest mjeseci nakon operacije, kada su troškovi nešto viši zbog same kirurške intervencije i neposredne skrbi. Ovi nalazi upućuju na to da se početni trošak kirurškog zahvata nadoknađuje kroz dugoročno smanjenje potreba za farmakoterapijom i drugim zdravstvenim uslugama, što potvrđuje potencijalnu isplativost bariatrijske kirurgije u bolesnika s dijabetesom i pretilošću. Više o istraživanju na poveznici.
Učinkovitost restrikcije tekućine u stabilnom zatajenju srca: rezultati randomiziranog istraživanja
U bolesnika sa stabilnim zatajenjem srca (HF), klinička korisnost restrikcije unosa tekućine ostaje nejasna. Nedavno randomizirano istraživanje provedeno na više od 500 bolesnika s HF klasificiranih u NYHA II ili III stupanj usporedilo je liberalan unos tekućine (bez maksimalne dnevne granice) s restriktivnim unosom (<1500 mL dnevno) tijekom tromjesečnog razdoblja. Rezultati su pokazali da nije bilo razlika u stopama smrtnosti, hospitalizacija zbog bilo kojeg uzroka niti potrebi za intravenskim diureticima između skupina. Važno je napomenuti da su bolesnici u obje skupine u prosjeku unosili manje od dvije litre tekućine dnevno (1764 mL u liberalnoj i 1480 mL u restriktivnoj skupini), što je vjerojatno smanjilo mogućnost otkrivanja stvarne razlike među skupinama. Na temelju ovih rezultata zaključuje se da stabilni bolesnici s HF-om ne zahtijevaju rutinsku restrikciju unosa tekućine. Ipak, u slučaju bolesnika kod kojih povećani unos tekućine dovodi do pogoršanja simptoma HF-a ili izražene hiponatremije, preporučuje se individualiziran pristup i postavljanje realnih granica unosa tekućine. Više o istraživanju na poveznici.
Novosti možete pročitati i na stranicama Odjela za znanstveni rad KBC Split.
Ove Novosti dio su aktivnosti Centra za medicinu utemeljenu na dokazima Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Više o Centru možete pronaći na ovoj poveznici.
Javite nam se s idejama i komentarima na ibz@mefst.hr.