Dodatna biološka terapija za refraktornu KOPB kod bolesnika s perifernom eozinofilijom
Za bolesnike s kroničnom opstruktivnom bolešću pluća (KOPB) koji imaju perifernu eozinofiliju (≥300 stanica/µL) i unatoč optimalnoj trostrukoj inhalacijskoj terapiji (dugovezujući muskarinski antagonist, dugodjelujući beta agonist i inhalacijski kortikosteroid) i dalje imaju česte egzacerbacije, preporučuje se razmotriti dodatak dupilumaba ili mepolizumaba prije drugih terapija. Biološki lijekovi usmjereni na upalu tipa 2 pokazali su obećavajuće rezultate u liječenju KOPB-a s izraženom eozinofilijom. Mepolizumab je odobren nakon kliničkog ispitivanja na više od 800 bolesnika s KOPB-om i perifernom hipereozinofilijom, u kojem je mjesečna supkutana primjena mepolizumaba (100 mg) dovela do smanjenja učestalosti umjerenih i teških egzacerbacija (0.80 prema 1.01 događaja godišnje) u usporedbi s placebom, iako nije zabilježeno poboljšanje plućne funkcije ni respiratornih simptoma. S druge strane, dupilumab je u sličnoj populaciji bolesnika pokazao nešto veće smanjenje stope egzacerbacija, uz skromna poboljšanja plućne funkcije i simptoma. S obzirom na nedostatak izravnih komparativnih ispitivanja, trenutno se preporučuje upotreba bilo dupilumaba bilo mepolizumaba kao dodatne terapije za bolesnike s KOPB-om i izraženom eozinofilijom koji i dalje imaju egzacerbacije unatoč optimiziranoj inhalacijskoj terapiji. Više o preporukama na poveznici.
Indukcija porođaja u odnosu na standardnu skrb za prevenciju distocije ramena kod sumnje na velik plod za gestacijsku dob
Fetusi koji su veliki za gestacijsku dob (LGA) imaju povećan rizik od distocije ramena, no dosad nisu postojali uvjerljivi podaci o koristima i rizicima ranije indukcije porođaja u ovoj populaciji. U najvećem randomiziranom ispitivanju do sada, koje je uključilo trudnice s fetusima za koje se sumnjalo da su LGA (procijenjena težina ploda iznad 90. prilagođenog percentila), rana indukcija između 38 tjedana i 0 dana do 38 tjedana i 4 dana nije pokazala statistički značajno smanjenje učestalosti distocije ramena niti njezinih neonatalnih posljedica u usporedbi sa standardnom skrbi, pri kojoj se indukcija provodi u 39. tjednu ili kasnije. Važno je napomenuti da su iz ispitivanja bile isključene trudnice s dijabetesom te da je stvarni udio novorođenčadi koja su na rođenju bila LGA iznosio oko 40 posto u obje skupine. U praksi indukcija se i dalje nudi trudnicama bez dijabetesa s procijenjenom težinom ploda između 4000 i 5000 g, ali tek od navršenih 39 tjedana gestacije. Ovi nalazi potvrđuju da ranija indukcija, prije 39. tjedna, ne pruža dodatnu korist u smanjenju rizika od distocije ramena uz sumnju na LGA. Više o istraživanju na poveznici.
Povećan rizik od napada gihta nakon prekida profilaktičke terapije
Bolesnici s gihtom obično primaju profilaktičku protuupalnu terapiju kako bi se spriječili napadi tijekom započinjanja ili intenziviranja terapije za snižavanje razine urata, no optimalno trajanje i pristup ovoj praksi nisu do kraja razjašnjeni. Meta-analiza koja je obuhvatila više od 2900 bolesnika pokazala je da je tijekom profilakse 15% bolesnika doživjelo napad gihta, dok je u tri mjeseca nakon prekida profilaktičke terapije napad imalo čak 30% bolesnika. U završnom razdoblju praćenja stopa napada pala je na 12%. Rizik od relapsa nije značajno ovisio o trajanju profilakse niti o vrsti lijeka za snižavanje urata. Ovi podaci upućuju na to da nakon prekida profilaktičke protuupalne terapije postoji prolazno povećan rizik od napada gihta, zbog čega je važno da zdravstveni djelatnici pacijentima pruže jasne upute kako prepoznati i upravljati ovim rizikom. Više o istraživanju na poveznici.
Razvoj modela za simulaciju progresije dijabetesa tipa 2 i procjenu troškovne učinkovitosti intervencija
Cilj ove studije bio je razviti individualizirani simulacijski model progresije dijabetesa tipa 2 (T2DM) koji omogućuje procjenu troškovne učinkovitosti intervencija od prevencije do liječenja. Razvijen je mikrosimulacijski model na razini pacijenta, nazvan Institute of Health Economics Diabetes Model (IHE-DM), koji simulira prijelaz iz normalne tolerancije glukoze (NGT) u T2DM, pojavu i vremenski tijek osam komorbiditeta te međusobno povezanu progresiju rizika kroz vrijeme. Interna validacija pokazala je izvrsne rezultate, s prosječnim apsolutnim razlikama između predviđenih i opaženih vrijednosti manjima od jedan posto za sve krajnje ishode. Rezultati eksterne validacije bili su mješoviti: model je podcijenio kumulativnu incidenciju T2DM-a u prvih osam godina, bio je vrlo precizan u razdoblju od osme do jedanaeste godine, dok je u razdoblju od dvanaeste do petnaeste godine incidenciju blago precijenio. Kroz studiju slučaja procijenjena je inkrementalna neto monetarna korist preventivnog programa u iznosu od 2.701 kanadskog dolara (2.289 USD) tijekom 15 godina, s 95 % intervalom neizvjesnosti od 1.316 do 4.000 CAD. Za razliku od postojećih modela koji su fokusirani na bolesnike s već dijagnosticiranim T2DM-om, IHE-DM model omogućuje simulaciju od faze normalne glikemije, uz uvažavanje međusobnih utjecaja faktora rizika, što ga čini prikladnim za procjenu preventivnih intervencija i dugoročnih učinaka. Ovaj pristup popunjava značajnu prazninu u postojećoj bazi dokaza te može poslužiti kao alat za donošenje informiranih odluka o financiranju intervencija za T2DM kroz cijeli kontinuitet skrbi. Više o istraživanju na poveznici.
Novosti možete pročitati i na stranicama Odjela za znanstveni rad KBC Split.
Ove Novosti dio su aktivnosti Centra za medicinu utemeljenu na dokazima Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Više o Centru možete pronaći na ovoj poveznici.
Javite nam se s idejama i komentarima na ibz@mefst.hr.