Jednodozna shema cijepljenja protiv HPV-a preporučuje se za imunokompetentne osobe u dobi od 9 do 20 godina
Cijepljenje protiv humanog papiloma virusa (HPV) jedna je od najučinkovitijih javnozdravstvenih intervencija za prevenciju raka vrata maternice. Međutim, globalnu procijepljenost i dalje ograničavaju oklijevanje prema cjepivima i logističke prepreke. Sve veći broj dokaza podupire primjenu jednodozne sheme cijepljenja u određenim populacijama. Za imunokompetentne osobe koje započinju cijepljenje u dobi od 9 do 20 godina predlaže se primjena jedne doze (razina preporuke 2C). U imunokompetentnih osoba koje započinju cijepljenje u dobi starijoj od 21 godinu preporučuju se dvije doze (2C), dok se za imunokompromitirane osobe, neovisno o dobi, i dalje preporučuju tri doze cjepiva (2C). Ključne dokaze pružilo je veliko randomizirano ispitivanje u Kostariki koje je uključilo više od 20 000 djevojaka u dobi od 12 do 16 godina, a koje je pokazalo da jedna doza pruža usporedivu zaštitu kao i dvije doze protiv infekcije visokorizičnim tipovima HPV 16 i 18 tijekom petogodišnjeg praćenja (učinkovitost ≥97%). Ovakav pristup usklađen je s preporukama World Health Organization, a 2026. godine i Centers for Disease Control and Prevention preporučio je jednodoznu shemu za djecu u dobi od 11 do 12 godina, iako bez dodatnih smjernica za ostale dobne skupine. Pojednostavljena shema cijepljenja mogla bi značajno unaprijediti dostupnost i procijepljenost, osobito u sredinama s ograničenim resursima, uz zadržavanje visoke razine zaštite od HPV-infekcija i povezanih malignih bolesti. Više o smjernicama na poveznici.
Semaglutid jednom tjedno smanjuje žudnju i obrasce pijenja u osoba s poremećajem uzimanja alkohola
Agonisti GLP-1 receptora, poznati prvenstveno po primjeni u liječenju šećerne bolesti i pretilosti, sve se više istražuju zbog mogućeg učinka na smanjenje unosa alkohola. U fazi 2, dvostruko slijepom randomiziranom kliničkom ispitivanju procjenjivan je učinak supkutanog semaglutida primijenjenog jednom tjedno na konzumaciju alkohola i žudnju u odraslih osoba s poremećajem uzimanja alkohola. U istraživanje je uključeno 48 osoba koje nisu aktivno tražile liječenje, a koje su randomizirane na terapiju semaglutidom (postupno titriranom do 1.0 mg tjedno) ili placebo tijekom devet tjedana ambulantnog liječenja. Primarni ishod bio je laboratorijski test samostalne konzumacije alkohola prije i nakon terapije. Primjena niske doze semaglutida dovela je do značajnog smanjenja količine konzumiranog alkohola tijekom laboratorijskog testa, uz srednje do velike veličine učinka u pogledu grama unesenog alkohola i vršne koncentracije alkohola u izdahu. Iako nije zabilježeno smanjenje prosječnog broja pića po kalendarskom danu ni ukupnog broja dana pijenja, terapija je značajno smanjila broj pića po danu konzumacije te tjednu razinu žudnje za alkoholom. Uočeno je i relativno veće smanjenje epizoda teškog opijanja tijekom vremena u odnosu na placebo. U podskupini ispitanika koji su pušili, semaglutid je bio povezan i sa smanjenjem broja popušenih cigareta dnevno. Rezultati ovog istraživanja pružaju prve prospektivne kliničke dokaze da niske doze semaglutida mogu smanjiti žudnju i određene obrasce konzumacije alkohola u osoba s poremećajem uzimanja alkohola, opravdavajući provedbu većih i dugotrajnijih kliničkih ispitivanja kako bi se procijenila uloga GLP-1 agonista u liječenju ove bolesti. Više o ispitivanju na poveznici.
Aktivno povećanje kalija smanjuje rizik ventrikularnih aritmija u bolesnika s ICD-om
Hipokalemija, ali i niže vrijednosti kalija unutar referentnog raspona, povezane su s povećanim rizikom ventrikularnih aritmija u bolesnika s kardiovaskularnim bolestima. U multicentričnom, otvorenom, randomiziranom ispitivanju superiornosti provedenom u Danskoj procijenjena je strategija aktivnog podizanja plazmatske koncentracije kalija na visoko-normalne vrijednosti (4,5–5,0 mmol/L) u bolesnika s visokim rizikom za aritmije, definiranih prisutnošću implantabilnog kardioverter-defibrilatora (ICD) i početnom vrijednošću kalija ≤4,3 mmol/L. Ukupno je randomizirano 1200 bolesnika (1:1) na intervencijsku skupinu, u kojoj se kalij povećavao suplementacijom, primjenom antagonista mineralokortikoidnih receptora ili njihovom kombinacijom uz prehrambene smjernice i standardnu terapiju, te na skupinu koja je primala samo standardnu skrb. Primarni ishod bio je kompozitni ishod koji je uključivao dokumentiranu održivu ventrikularnu tahikardiju ili odgovarajuću terapiju ICD-a, neplaniranu hospitalizaciju zbog aritmije ili zatajivanja srca, ili smrt od bilo kojeg uzroka. Tijekom medijana praćenja od 39,6 mjeseci, primarni ishod dogodio se u 22,7% bolesnika u skupini s visoko-normalnim kalijem u usporedbi s 29,2% u skupini sa standardnom skrbi (hazard ratio 0,76; 95% CI 0,61–0,95; P=0,01), što ukazuje na statistički značajno smanjenje rizika. Učestalost hospitalizacija zbog hiper- ili hipokalemije bila je slična između skupina. Rezultati studije POTCAST (ClinicalTrials.gov: NCT03833089) pokazuju da ciljano povećanje koncentracije kalija u plazmi na visoko-normalne vrijednosti može smanjiti rizik od ozbiljnih aritmijskih događaja, hospitalizacija i smrtnosti u visokorizičnih kardioloških bolesnika s implantabilnim kardioverter-defibrilatorom, bez povećanja sigurnosnih rizika povezanih s poremećajima razine kalija. Više o istraživanju na poveznici.
Programi zdravstvenih radnika u zajednici često su troškovno učinkoviti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti
Zbog potencijala unaprjeđenja univerzalne zdravstvene pokrivenosti i drugih globalnih zdravstvenih ciljeva, posljednjih godina raste interes za programe zdravstvenih radnika u zajednici (community health workers, CHW) u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (PZZ). Sustavni pregled literature obuhvatio je dokaze o troškovnoj učinkovitosti CHW intervencija diljem svijeta, s posebnim naglaskom na ranjive populacije u kontekstu PZZ. Pretražene su baze podataka PubMed, Embase, Web of Science, SCOPUS i EconLit, zaključno s 13. svibnja 2025. Uključene su isključivo potpune ekonomske evaluacije koje su uspoređivale CHW intervencije sa standardnom skrbi bez CHW-a. U konačnu analizu uključeno je 50 radova iz 25 zemalja. Gotovo sve studije bile su usmjerene na specifične bolesti, najčešće na područja zdravlja majki i djece, šećernu bolest tipa 2, tuberkulozu, kardiovaskularne bolesti, mentalno zdravlje i HIV. Većina radova (70%) pokazala je da su CHW intervencije potencijalno troškovno učinkovite, no samo je 14 studija svoje nalaze dodatno potkrijepilo probabilističkom analizom osjetljivosti. Zaključno, rezultati upućuju na to da programi zdravstvenih radnika u zajednici mogu predstavljati dobru vrijednost za uložena sredstva u različitim zdravstvenim područjima i ekonomskim kontekstima. Međutim, metodološka heterogenost, razlike u intervencijama i populacijama te ograničena primjena naprednih analiza nesigurnosti otežavaju donošenje jednoznačnih zaključaka o njihovoj ukupnoj troškovnoj učinkovitosti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Više o istraživanju na poveznici.
Ove Novosti dio su aktivnosti Centra za medicinu utemeljenu na dokazima Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Više o Centru možete pronaći na ovoj poveznici. Javite nam se s idejama i komentarima na ibz@mefst.hr.