Tri skale, stop. Bio je znak za uzbunu. Završavam na objedinjenom hitnom prijemu KBC-a Split. Prima me mladi liječnik, izgleda ka James Bond. Po njemu sve upućuje na probleme s srcem, odnekud dovlači ultrazvuk i potvrđuje svoje pretpostavke. Nije dobro, dijagnoza je jako teška, međutim njegove riječi ne brinite ispraviti ćemo Vas ulijevaju mi povjerenje. Nedugo nakon prijema premještaju me na koronarnu, intenzivna njega za srce, kod Doktora M. Doktor M., mlad, samouvjeren , pun znanja, čini još jednu šigurecu. U jednom trenutku Doktor M. radi zahvat na jednom od pacijenata te drugom mlađem liječniku objašnjava kako je izvea zahvat, ne razumin se u njihov posa, ali mislim da je pacijentu spasija život. Sestre na odjelu ka pčele, ne staju, ne možeš ih viditi da side. U nekom trenutku, sestra koja je prešla desetke kilometara u odjelu od nekoliko desetaka kvadrata reče gladna sam, nema kad jesti. Nemam mobitel, zabranjen, ne mogu joj naručiti spizu, a naručio bih joj svu spizu ovog svita. To je učinija Doktor M te počastio sve osoblje na odjelu ručkom. Nakon par dana prebacuju me na drugi odjel koronarne koja vodi Doktorica K. Odjel izgleda bolje nego u američkim filmovima. Doktorica K i njen tim imaju sve pod kontrolom, ništa ne prepušta slučaju. Opet u sigurnim rukama, zaspim ka mala beba. Nema nas puno u sobi, barba iz Kali priča kako se u barkama prevozila voda iz Zadra do Kali, a svaki val značiija je par litara manje. Tu je još i M. , prošverca je mobitel i spasija nas jer smo slušali prijenos Hajduka. Dobili smo, tko ne bi uz takve navijače. M. reče, mi smo pravi srčani navijači, misleći valjda kako srčano navijamo, a srca nam u banani. Izmamio mi je osmijeh na lice i popravio mi dan. Doša je i dan kad su me prebacili na odjel, cimeri, mobitel, posjete te Doktorice M. i B. Doktoricu M. zovem indijanskim imenom Veseli Oči, ne znam što je u njenim očima, ali liječe. Doktorica B., profesionalac s iskustvom, osjećam se sigurno u njenim rukama. Otvorena i direktna, prava Margaret Thatcher. Znate sami kako je u Splitu, zovi čovika. Svima sam zabranija da zovu čovika kako ne bi uvridija ove dvije lavice. O sestrama i njegovateljicama da ne govorim, engleski kralj nema takvu uslugu/poslugu. Nema dana da mi nisu ušle u sobu s osmjehom, Luce, Ana, Ivana, Davorka, Marija, Lenka. Jučer smo i zapivali " Ta tvoja barka mala", pridružija se i barba T. koji je upravo u tom trenutku krenija na operativni zahvat. Na odjelu su i dvije njegovateljice. Jače su one od alkarskog vojvode i svih alkara i alkarskih momaka. Moja Snježa i Marija. Kod mene je situacija složene, cimeri se mijenjaju. Jedni odlaze doma, drugi dolaze, a ja ostajem, nema doma. I., bivši cimer, zove neki dan i govori kako mu nedostaju naši razgovori. Bitno da je on doma, nadam se da ću i ja uskoro. K. premjestilo par soba niže, moram ga ići posjetiti, vidjeti kako je. Nevjerovatan je posa koji rade liječnici, sestre, njegovateljice i pomoćni radnici kako bi mene i slične meni ispravili. S tako malo resursa odraditi takav posao ne zaslužuje samo pohvalu već i divljenje. U nas u Splitu reču ko ovo more platiti, ovo na splitskoj kardiologiji nitko ne more platiti.