Ne postoje neizlječive bolesti,
postoje samo neizlječivi ljudi
Loše o nama misle samo oni koji su gori od nas.
Oni, koji su bolji od nas – ne mare za nas!
Petak, 26. siječnja 2024.
Na papirima piše da se na odjelu abdominalne kirurgije moram pojaviti prije sedam sati. Na odjelu sam, 6:40. Sestra me vodi na kraj dugačka hodnika. Ispred sobe u kojoj ću ležati čeka me dr. sc. Tomislav I. „Dobro jutro, doktore I.“ „Dobro jutro.“ Ulazimo u sobu. „Lezite, i povucite pidžamu.“ Opipava donji dio abdomena. Zapanjen sam (upravo tako!) kako to lako i vješto čini. Ovo bi trebao vidjeti Mihály Csíkszentmihályi, i s obzirom na stupanj vještine kojim je dr. sc. Tomislav ovladao i s obzirom na posvećenost poslu koja se vidi na njegovu licu. (Bilo je nešto čarolijsko što mi je oduzimalo dah gledajući njegove radnje i njegov izraz lica. Dr. sc. Tomislav I. ima manje od 35 godina!) „Što ste me htjeli pitati?“ „Može li operacija proteći bez opće anestezije, s epiduralnom?“ „Ne, nikad nisam imao ovako nespecificiranu …, zato moram operirati s općom anestezijom. Jeste li još nešto htjeli pitati?“ „Ne.“ „Sestre će vas pripremiti za operaciju. Doviđenja.“ „Doviđenja.“ Govorio je sve umirujućim tonom koji je dopirao samo do mene, rezonirajući s mojom nutrinom: savršeno, kao što se ključ i brava slažu po trodimenzionalnoj strukturi. I tako je bilo svaki put kad je sa mnom razgovarao. Takvi su pokreti i riječi dr. Tomislava I. u susretu sa situacijama i pacijentom. Pretjerujem? Samo dok ne vidite majstora na djelu.
Sat vremena nakon odlaska dr. sc. Tomislava i. dolaze sestre Doris i Mirela. „Moramo vas obrijati za operaciju. I staviti vam kateter na ruku“, kaže sestra Doris. Na mojoj lijevoj ruci na gornjoj strani iza šake trlja lagano kožu tražeći mjesto da zabode iglu katetera. Oko katetera stavlja flastere. Nepodnošljiva lakoća flasteriranja. Samo mi je oko uboda toplo. „Obrijat ćemo vas i visoko gore gotovo do brade.“ „Učas ćemo vas srediti“, kaže sestra Mirela. „Osjetljiv sam na izgovorene riječi“, kažem. Facijalna isprika sestre Mirele natjerala me da gorko požalim što sam rekao to o osjetljivosti… Kažem sestri Doris: „Sestro, toliko ste vješti da mi se čini da bih ostao u zraku da me bacite kroz prozor.“ Lagano se smije podigavši obrve nekoliko puta. Sestra Mirela daje mi dvije spužvice. „Otiđite u kupatilo i dobro se istuširajte ovom spužvicom. Tuširajte se malo duže da sve dlačice skinete s tijela.“
Oko 13 sati sestre Doris i Mirela dolaze s kolicima, vješto skidamo pidžamu i gaćice i navlačimo široke plave, najlonske?, gaćice za operaciju. Voze me dugačkim hodnicima. Čekaju da bolnička kolica preuzme Dejan koji će me odvesti u operacijsku salu. Dolazi Dejan, otvara vrata i preuzima bolnička kolica. Moraš biti jako histeričan da smjesta ne osjetiš mir u Dejanovim pokretima dok gura bolnička kolica. Gura ih ili sama klize, nije ni retoričko pitanje. U operacijskoj smo sali. Dejan lagano dovozi kolica uz operacijski stol i pokazuje da se moramo prebaciti na njega. Crpim snagu iz njegova mira i sâm se uspjelo prebacujem. Rubovi moga tijela sljubljuju se rubovima operacijskog kreveta, ili ga milimetarski premašuju. Valjda tako mora biti, objašnjavam sebi da se tijelo pri operaciji ne bi po sredini skupljalo nego tako položeno da djeluje rastegnuto (pravi izraz?) pri operaciji. Dejan sjeda slijeva. Ispod maske nazirem crte njegova plavog lica.
Ne trebaju mi Linkejeve sposobnosti da ne bih i vidio i naslutio kako je sve što je Dejan napravio, a još više što nije napravio, bilo u funkciji moga duhovnog mira. Bude li me Heron pitao, tko zna?, imam li vodiča za Elizijske poljane, ne bih mogao boljega zamisliti. Nadmoćan a da u tome ne sudjeluje, zgodna sintagma i preporuka za Elisium. Za Dejana.
Prilazi netko zdesna. „Dobar dan!“ kažem. „Dobar dan!“ kaže sestra Monika B. iz čijega se tona glasa dade očitati da je glas blag, ali i snažan da mu se možete prepustiti s povjerenjem bez ispitivanja. Vidim kako vješto prelazi preko kabela i nešto pretražuje okrenutih mi leđa. „Vi ste sestra instrumentarka?“ „Kako znate?“ „Ne znam, slutim.“ Kažem joj i ono za njezin glas. „To mi nitko nije rekao“, okrene se prema meni. „Onaj tko bi mogao i htio, možda nije sebi dao priliku.“ Nazirem kako se blago smije podižući obrve. Dolazi mi netko s leđa i izjavno-upitno kaže: „Vi ste gospodin Rudolf Ćurković.“ „Jesam.“ „Odakle ste?“ Uzima mi lijevu ruku i usmjerava se na kateter na njoj. To je anesteziologinja, gotovo da je to ne trebam ni pitati. Gledam na sat na zidu: 13:40.
(Kad sam se poslije prisjećao te situacije, čudio sam svomu potpunome miran. Pa kakav bih trebao biti. Došao sam bolnicu da me operiraju. Ništa mi ne govori da to može završiti loše. Iz operacijske sale dolazi mir, doživljava se meko, opušteno, nigdje nikakva sukoba i agresije, nikakve negacije. Tim je jezikom govorila operacijska sala i svi koji su bili u njoj i sve što je bilo u njoj.)
Zatamnjenje.
Budi me nečiji glas: „Rudolfićuuuu?“ Još jednom: „Rudolfićuuuu!“ Glas je koliko nježan toliko zamaman da ga ne smijem propusti. Ispunjava me mirom i nježnošću. „Tako me nitko nije zvao.“ Nakon sestrine rečenice bio sam miran i dolazio sve više k svijesti. Sat pokazuje 16:40. Tri je sata to trajalo (priprema, operacija, buđenje).
Vraćam se u sobu, sestra mi pomaže da se prebacim u svoj krevet. S drenom. Iz iskustva znam da će noć preda mnom biti kombinacija bolova, omamljenosti, vrućine… sa stotinama pokušaja da se zaspi i da se ne uspije u tome. Sve to ima jednu golemu prednost: može se samo kratko zazivati Bog. Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se. (Ima nešto, i više od toga, da nas molitva opušta, a i čarolija udaha pri izgovoru prvih triju riječi, i izdaha drugih triju, ako molitvu ponavljamo, djeluje i kao analgetik i kao miorelaksans.) U neko doba noći jedva čujno otvaraju se vrata, otvaranje više vidim nego što ga čujem. Sestra Mihaela prilazi pacijentu koji je operirao žuč. Čini se da spava jer sestra dolazi do mog kreveta. Kažem joj da su njezine radnje stotije u odnosu na ono što bi pacijent mogao očekivati, jer se izbliza uvjerava u stanje pacijenta. „A kako ću doznati kako se osjećate, kako vam je, ne mogu to doznati pogledom s vrata.“ Govori da je jedva čujem, nema sindrom duhovne dalekočujnosti taj sindrom nisam čuo ni kod jedne sestre: da govori preko moje glave da je drugi čuju, kao što govore mnoga – arlaukala ili zevzekala. „Vi niste obična sestra?“ „Kako to mislite obična sestra?“ „Pa način kako hodate, kakvim tonom govorite, kako prilazite pacijentima…?“ „Obična sam sestra, magistra sestrinstva. Naobrazba vas približava problemima, a ja volim svoj posao.“
Nakon vizite u kojoj se demonstrira sveznajuća uzvišenost, ne kod svih, dolaze dvije sestre da nas previju. Moja (jer ona prilazi pacijentima kao da ste njezin jedincati pacijent!), sestra Danijela, provjerava stanje u bočici drena. Pokazuje mi da skinem pidžamu, previt će me. Njezine bih radnje mogao nasloviti pjesmom Bunića Vučića Slatka dušo mom životu. Kako se flasteri lijepe za njezine prste! „Ovo je jako dobro, nema crvenila; lijepo, lijepo napravljeno; to će biti dobro.“ Zavoje i flastere stavlja na pokrivač preko mojih nogu. I dalje ništa ne osjećam. Stavlja zavoje preko široke rane. Dodaje nekoliko samoljepivih flastera. U redu primio sam analgetik, Analgin, ali baš da se ništa ne osjeća dok sestra Danijela sve to radi?! „Bit će to sve u redu“, dodaje. Možda to govori svima, ali ne mogu dohvatiti ni trunčić ispražnjenosti u riječima koje govori.
Ostajem u bolnici četiri dana.
Jednoga od tih dana dežurala je sestra Ivana, viša medicinska sestra. Kako ona previja! Stječete dojam kako je sve stalo. I vrijeme. Sve radi odmjereno i uravnoteženo. Metronome, uravnoteži se!
Na odlasku s odjela srećem glavnu sestru Anitu. „Ne možete tako otići. Ispratitću vas iz bolnice. Bar ću Vam pomoći oko stvari.“ „Nemojte, molim Vas, sam ću. Mogu to.“ „Ali imate štaku, i s puntima ste…?“ „Ne brinite se, molim Vas.“ „Bar do dizala?“ „Neću ići dizalom, sići ću stubama.“ „Tek Vam tada moram pomoći.“ „Vjerujte mi mogu sam, molim Vas, nemojmo se više raspravljati. Cijenim to što mi želite pomoći, ali mi je lakše što ću sve sam.“ Sestra me gleda upitno s dozom nevjerice (Ono što su noge ljudskom tijelu, to je Anita (nada) ljudskoj duši). Kad kažem da je sestra Anita dostojna te rečenice, treba samo vidjeti širinu njezina pogleda kojim obuhvaća pacijente kad ulazi u bolničku sobu i rečenice koje govori: „Kako vam možemo pomoći? Što vas boli?“ Ponavljam joj te rečenice, a ona mi odgovara: „Jedino je to važno: kako možemo pomoći i možemo li ublažiti bol.“ S istom snagom i sad te rečenice izgovara.)
Dr. sc. Tomislav I. rekao mi je da dođem za pet dana na kontrolu. Evo me na odjelu, na kontroli,.
Na hodniku susrećem sestru Doris i sestru Mirelu. (Ono što se čini slučajem pukim / uzrokovano je razlogom dubokim. W. Shakespeare.) Odlaze iz noćne smjene. U ambulanti sam. Sestra mi miče flastere i zavoje. Ulazi dr. sc. Tomislav I. i pozdravlja. Nakon pozdrava uočavam tih osam fremova (trećina sekunde) nakon završetka glasa koji svjedoče da još pozdravlja djetinjstvenom iskrenošću. Prilazi rezu na mom tijelu. „Maknut ćemo dren. [Ne osjećam ništa dok skida dren. Ista zanesenost izraza lica i vještina pokreta, vidljiva i u sitnim stvarima.]... Dođite za pet dana. Možete se tuširati, i stare flastere zamijeniti novim. Sestro, previjte ga. Doviđenja!“ Opet onih osam fremova nestaju s njegovim leđima. (Lako je prepoznati lažni osmijeh, i laž općenito, jer i njegov početak, pogotovo završetak djeluju kao odrezani. Automatski se pali i gasi. Nije potrebno znanje o musculus orbicularis oculi da biste znali kako je zatezanje toga očnog mišića bitno za iskren osmijeh. Istina, za razliku od laži, ima dodatnih subliminalnih pokazatelja koji traju i nakon završetka govora, koji se mogu naučiti prepoznavati.)
Samo hodači kojima je more do koljena misle da je moguće pisati o dobru a da se ono ne iznevjeri. Istinsko dobro dolazi od Boga. Slažem se sa srednjovjekovnim piscem, Louisom Lallemantom, da je o njemu (dobru) nemoguće pisati, jer se ono ne može pretočiti u riječi.
Kao što kaže Mali princ: … qu’il s’agisse de la maison, des étoiles ou du désert, ce qui fait leur beauté est invisible! [… bilo da je riječ o kući, zvijezdi ili pustinji, ono što čini njihovu ljepotu – nevidljivo je!]
Čovjek će prije vratiti za uvredu nego za dobročinstvo, jer zahvalnost je teret, a osveta je zadovoljstvo. (Tacit)
R.Ć.